Tuesday 17 June 2014

Šala za zaborav, hvala na obrazovanju

Želim da vam ispričam nešto o svom životu, priča je duža i možda pomalo dosadna ali je bitna. Bitna je jer mi daje pravo da napravim jednu malu poentu na kraju.
Rođena sam pod srećnom zvezdom, u bogatoj porodici, ne da mi nije falilo nego se imalo za bahaćenje ali nije to ono zbog čega sam imala sreće. Sreća je u tome što sam imala fenomenalne baku i deku koji su mi usadili jednu jednostavnu filozofiju : Novac je divna stvar, omogućuje ti da se ne brineš oko egzistencije i da juriš bitnije stvari u životu, obrazovanje, zdravlje i samostalnost. Imati novca znači imati mira i odskočnu dasku da ga stekneš kroz život da bi i tvoja deca imala mira i mogućnosti u životu. Novac nije za bahaćenje.
Išla sam u nešto što je maltene bilo privatna osnovna, devedesetih. Taj period je jedan od najgorih u mom životu, deca najgoreg šljama, besna od imućnosti i bez nekoga ko bi im usadio vrednosti, bilo je bitno nositi skupe patike, imati krpice, jesti pizzu na velikom odmoru... Mene je bolelo dupe, bila sam mali geek, metalac i držala glavu u knjizi. Dok su klinci trčali kroz hodnike i sipali uvrede na moj račun (misleći da sam jedna od par siromašne dece koja su bila u školi jer zakonski pripadaju ) ja sam čitala (komplet Tolkin bio progutan u trećem osnovne ), učila i čekala vikend da odem kod tate u blokove i budem sa svojim društvom, frpam i vozim bajs sa tatom.
Završla sam tu osnovnu sa odličnim uspehom i vrlo malo lepih uspomena, dan kada sam iz te zgrade izašla po poslednji put pamtim kao jedan od najboljih u svom životu.
Onda se moj deka teško razboleo, bio je prikačen na vešračka pluća i imali smo malu bolnicu u kući. Troškovi lečenja su ostavili moji porodicu znatno manje bogatom a dekina smrt je ostavila život mnogo manje lepim.
Ja sam u međuvremenu upisala srednju školu. Zbog ocena i takmičenja sam imala poena da upišem bilo koju elitnu gimnaziju, ja sam odabrala tekstilnu šklou. To je najbolja odluka u mom životu, iako su moji obrazovani i intelektualno snobovski prijatelji (ništa loše, cela ekipa uključujući i mene je intelektualno snobovska) bili šokirani mojim izborom to je odluka koju apsolutno nikada neću zažaliti. Odeljenje je bilo blisko, pile su se kafe, družilo se, pomagalo, prepisivalo, svađalo i mirilo. Po prvi put se nisam osećala kao vanzemaljac van kruga svojih prijatelja iz bloka ili frp kluba. Ali to nije ono zbog čega je ta škola bila dobar izbor, to ju je samo učinilo znatno prijatnijom.
Profesori su bili fantastični, zaista su umeli da prenesu informacije, nastava je bila dobro koncipirana, sve što smo učili na teoretskim predmetima smo primenjivali na praksi, stizali smo i da šijemo krpice za sebe, često smo nosili ono što smo šili u školi. Izašla sam odatle sa znanjem koje ne može da se plati, osposobljena za posao u struci ili upis na fakultet. Završila sa odličnim uspehom i nagradama a da nisam ni osetila stres ili paniku, najviše sam kukala što mi je prevoz do škole uzimao skoro dva sata.
Danas, žalim samo što nisam upisala višu tekstilnu.
Umesto toga upisala sam modni dizajn na Megatrendu, i prve dve godine sve je bilo super. Imamo uslove za rad kakve na drugim fakultetima mogu samo da sanjaju, većina profesora je odlična, koncept nastave je ok, realno, vredi tih para po semestru, sve je cool. Nije tačno da se prolazi na dobar dan, mi radimo jako puno za svoje ocene, ne znam nikoga ko je kupio svoje ocene, diplomu i bolji tretman. Opet to mogu da tvrdim samo za umetnički deo univerziteta, ne znam kako je na drugim fakultetima u okviru istog.
Onda je, na trećoj godini, došla ona profesorka (svi mi imamo po tog jednog zajebanog ) i maltretiranje je počelo, neka, svima se to događa na faxu, može da me obara do prekosutra, ja sam uporna devojčica. Onda je dve nedelje nakon mog rođendana, u sred nekih dogovora da idemo u bioskop jako tragično preminuo i moj tata, imao je samo 45 godina.
Od tada se prilično borim sa depresijom, izgubila sam još jednu godinu studija, usput (pošto nevolja nikada ne ide sama ) mi se desilo još par životnih sranja. Sada kada sam rešila da se vratim na fax, dam sve od sebe i pređem čak i profesorku iz pakla  (kao nivo sa kraljicom iz starih igrica ) kreću priče o kupljenim diplomama, svi se smeju ljudima koji studiraju na ovom fakultetu, ponašaju se kao da smo svi retardi koji dođu na kiosk i kupe diplomu za kikiriki.
Ovako: Dva političara ne čine celu populaciju fakulteta, kupovine diploma je uvek bilo i na državnom (setite se afera sa kupovinom ocena i diploma na pravnom, filozofskom i filološkom ) i na privatnom fakultetu.
Cela ova priča i prašina koja se oko nje digla je skretanje pažnje sa odgovornosti nekih drugih političara oko mnogo bitnijih pitanja u državi. Ne mogu da verujem da su se neki moji prijatelji, koje smatram daleko inteligentnijim od sebe primili ko mladi majmuni i revnosno prosleđuju plitke šale po drištvenim mrežama.
Dragi drugari, ne obezvređujte diplome ljudima koji za njih naporno rade samo zato što je jedan političar napravio dudu, drugi mu to omogućio a cela stvar preduvana preko svake proporcije da bi se na neke bitnije stvari zaboravilo.
Kad bi smo pretresli obrazovanje svakog političara u ovoji zemlji ostali bi jako uplašeni ko nas to predstavlja u svetu i upravlja dnevnom politikom, na čast izuzecima, to je sve gomila redneka i pokondirenih tikvi. Imamo u skupštini više pevaljki i pimpova nego ljudi koji su ikada videli unutrašnjost fakulteta. Ali mediji nam rade dobro, propaganda cveta i nažalost pametni ljudi nasedaju.
Dok pomažete državnu propagandu deljenjem šala po socijalnim medijima o posve nebitnim stvarima i tako štetite ljudima koji za svoje obrazovanje, znanje i zvanje naporno rade zapitajte se kako zapravo pomažete da se sakrije i zaboravi odgovornost grupe bahatih majmuna za ono što se desilo Obrenovcu. Odgovornost za zaštitu građana i tragediju koja je mogla da se spreči, da su ljudi koji su trebali da rade svoj posao radili svoj posao. Šetne šale  su obrisale bitne vesti sa vašeg radara a da niste to ni primetili.

Saturday 14 June 2014

Početak ostatka života

Pričam sa drugaricom pre neki dan, kako je živeti sam/sa partnerom/sa cimerima, koliki je finansijski pritisak i koliko nam se takav način života odrazio na izgled u poslednjih par godina.
Generalno, smršale smo i to je pozitivno  ;)
Jednostavno nema svakodnevnog porodičnog krkanluka koji se taloži na dupetu a i čovek se hrani zdravije kad nema kinte za izdrkavanje.
Mada ormani nam pate, praćenje trendova nije više prioritet nema se za nove krpice svako malo.
Sa druge strane tu uskače kreativnost, šije se, farba i prepravlja neki meni omiljeni komadi odeće su samo moje i jako jedinstveno umetničko delo i na to sam jako ponosna.
Zaposela sam ćošak stana koji delim sa svojim dragim i pretvorila ga u svoju kreativnu oazu, stacionirala mašinu za šivenje, komp i sitnice za slikanje i sad umetničarim više nego ikad, ako nam nešto treba to napravim i idemo dalje.
Sviđa mi se sve to, mnogo je teže finansijski i vremenski nego život sa roditeljima ali živci su mi spašeni a mentalna rasterećenost nema cenu i odražava  se na moj rad, koji sada ide spontano i srećno, ne moram da se teram na crtanje i šivenje kao do skoro.
Prostor koji uređujem za nas dvoje je mnogo ličniji, lepši i uređen sa znatno više ljubavi nego skupo namešten i opremljen stan koji sam delila sa mamom.
Mada mi ponekad na tren nedostaje da budem razmažena klinka koja ispija kafe po baštama kafića u preskupim krpicama i još skupljim cipelama okrenem se oko sebe i vidim svoj dom, svog dragog i naš zajednički početak i ne bih to menjala nizašta na svetu.
Svaki početak je težak, samo ne treba odustati a ostalo će doći vremenom :*